Radivoje Bojičić: OŠIŠANI JEŽ – NEZVANIČNA VERZIJA (4)

Ali da je i sve ostalo bilo na dnu, govorio je i “Ošišani jež” broj 2748, koji je izašao na kesi, u kome se kao poklon prilog nalazilo i “kilo leba od 600 grama”.
Početak prodaje ovog broja predviđen je bio za tačno u minut do podne, uobičajeno vreme za pojavljivanje duha “Ošišanog ježa”, ali se već sat ranije ispred dragstora štampe “Ošišanog ježa” otegao takav red, da bi pred njim zanemali i svi oni koji su govorili da u ovoj državi vlada samo nered.
Bilo je i onih koji su tvrdili da se red otegao kao i ta 1993. godina zbog ono “kilo leba od 600 grama”.
Ti su kasnije proglašeni za grupicu huškača, opoziciju i protivnike leve opcije uopšte.
Kao kruna ovog zezanja krize izašao je “Ošišani jež” broj 275l na tramvaju.
Pojavio se na vozilu koje se u to vreme moglo videti kad i “Ošišani jež” - jednom mesečno.

Ovaj broj “Ošišanog ježa”, medjutim, najduže je ostao u opticaju.

Gužvao je narod skoro dve godine, a onda je i on,kao i narod - prefarban.

Na kraju 1993. godine časopis “Viti vorld” (Dovitljivi svet) glasilo koje je pratilo sve što se dogadja u svetskoj publicistici humora i satire, objavio je jednu reportažu o raznim ovim, pojavnim oblicima “Ošišanog ježa”.

Reportaža je govorila sa toliko simpatija o “Ošišanom ježu” da su Amerikanci, zemljaci “Dovitljivog sveta”, sigurno poželeli da se i njima uvedu sankcije, pa da se i oni baš lepo zezaju kao što to čine Srbi.

Da smo od 1990. do 1995. samo šišali ježa, bilo bi nam dovoljno za ceo život.

Ali, dok smo mi sedeli i ćelavili, padale su nam na pamet i druge stvari.

To je bilo i ostalo sasvim normalno.

Jer, genije - to je u u “Ošišanom ježu” minimum.

I dok se vlast bavila ratom u kome nije učestvovala, profiteri bogaćenjem, narod propadanjem, opozicija sobom, a svet svima nama, mi smo od čitavog tog cirkusa napraili pozorište.

Stalna scena Pozorišta “Ošišani jež” bila je na Trgu Republike u podrumu “Gradske kafane”.

Tim činom samoupravljanje je ponovo stavljeno na probu.

Pozorište “Ošišani jež” naišlo je na simaptinje svih, osim kelnera u ovom podrumu u koji osim njih do tada niko nije svraćao.

Ali, kelneri, kao i svi dobri samoupravljači su sami sebi dovoljni.

Njima su smetali i kafanski gosti.

A kamoli nekakva publika, pozorište...

No, i pored negostoljubivog ugostiteljstva, Pozorište “Ošišani jež” je na daskama koje život znače, izvelo premijeru monodrame “Ja, rezervista” u izvodjenju Milenka Pavlova, premijeru komada “Komedija za dvoje”, u izvodjenju Slobodana Bode Ninkoviće i Olge Odanović, kao i predstavu “O štetnosti duvana”, koju je igrala Ljiljana Blagojević, pa predstavu “Ze znaš ti njig”, koju je igrala Sonja Jauković, a bilo je održano i više drugih hepeninga.

Medjutim, zvono sa kase “Gradske kavane” zvonilo je Pozorištu “Ošišani jež”

I kada je postavljeno samoupravno pitanje, ili mi, ili oni, dupke puno pozorište ili avetinjski prazan podrum, odlučeno je kao u dispozitivu: avetinjski prazan podrum.

Ubrzo su daske koje život znače preseljene u Šid, u galeriju “Sava Šumanović” gde je “Ošišani jež”, zajedno sa Hemprom i Galerijom, kao i čitavim gradom organizovao festival “Šumanovićev jun”.

Rekli bi naši neprijatelji, nekome egzibicionizma nikad dosta.

Sa svojim glumcima Jelenom Ivanišević, Anjom Popović, Zlatom Numanagić, Sonjom Jauković, Danicom Maksimović, Nedom Arnerić, Ljiljanom Stjepanović, Sašom Nikolić, Pavlom Minčićem, Vladanom Gajevićem, Milenkom Pavlovim, Tomom Kuruzovićem i drugima “Ošišani jež” je gostovao diljem naše sve manje domovine, a stigao je i do Pariz.

Godine 1994. uoči šezdesetogodišnjice “Ošišanog ježa” zajedno sa gradom Pljevlja i organizatorima Jugoslovenskih susreta humora i satire “Vuko Bezarević”, otvorio je Muzej humora i satire.

Za razliku od Narodnog muzeja u Beogradu, iz ovoga ništa nije ukradeno i pored toga što bi lopovi mogli da obrate pažnju za zaista reke primerke humorističkih novina, još redje rukopise poznatih autora, originalne karikature i druge predmete.

Naravno, u ovom Muzeju nije samo prošlost.

Budućnosti je ostavljeno po nešto za onda kada će biti bolje sutra.

To je, izmedju ostalog, i knjiga “Svojeručnik”, nešto poput humorističko-satiričnog testamenta, u kojoj je preko stotinu, što pisaca, što karikaturista ostavilo po neki amanet.

Na pitanje, otkud Muzej humora i satire u Pljevljima, može se dati samo jedan odgovor!

-Otud!

U godinama u kojima smo šišali ježa, redakcija je pokrenula i nekoliko edicija.

I dok su nam naši najbolji drugovi jeli jagnjetinu, naši najbolji drugovi jeli su tabake, da bi ovim drugim najboljim drugovima pili mozak.

Ti najbolji drugovi bile su knjige “Ošišanog ježa”.

Dragan Lakićević pokrenuo je ediciju “List” u kojoj su izašle knjige “Priče iz politike”i “Sponzor noćas mora pasti”, “Bukvara” i “Elegija časti”, “Uspomene iz boljeg sutra” i “Klavir pun čvaraka”, “Nojev izbor” i “Srbi, gospode”, “Tu sam samo malo me nema” i “Humoreske iz vremena onog” “Gvozdeni leptir” i “Sramna je noć”.

Za buduće istraživače ostaće velika zagonetka kako je izašlo toliko knjiga u vremenima kad je i izlazak iz kuće bio veliki podvig.

U ovim godinama, naravno, “Ošišani jež” je bio su ili organizator i mnogih festivala.

Osim “Šumanovićevog juna”, tu su i Jugoslovenski susreti humora i satire “Vuko Bezarević” u Pljevljima, “Zlatna kaciga” u Kruševcu, “”Hej Slovenska fest” u Budvi, kao i medjunarodni konkurs za karikaturu “Moj pogled na svet”.

Osim toga, “Ošišani jež” je u vremenima kad nije bilo papira za humori i satiru izlazio i kao radio.

Tako je na radio stanici “Beograd 202”, “Ošišani jež” izašao u tridesetak polučasovnih emisija.

“Ošišani jež” je izlazio i kao televizija.

Na NTV “Studio B” “Ošišani jež” je sedam meseci iz večeri u veče, bez prestanka , preko malih ekrana ulazio u domove onih ljudi koji nisu izgubili nadu da istina još postoji.

Kruna televizije “Ošišanog ježa” bio je novogodišnji program u noći izmedju 31. 12. 1995. i 1.1.1996. godine.

Kruna je bila zato što su neki i neke posle tog programa pomislili da im je pala kruna sa glave.

I stvarno, ta kruna se otkotrljala samo nekoliko nedelja kasnije i televizije “Ošišani jež” nije više bilo na Studiju B.



Isto tako, redakcija je pokrenula i nekoliko zaista originalnih izdanja.

Jedno od njih je “Vijagra”, časopis koji je bio reakcija na očekivanu pomamu koju će izazvati čudotvorna plava pilula, koja je imala tu magičnu moć da i od onih ikoji su zaboravili kako je to biti muškarac, naprave mačo mena.

Zajedno sa predstavništvom “Fajzera”, farmaceutske kuće koja je izmislila vijagru, “Ošišani jež” je izdao humorističko-apotekarski priručnik čija je svrha da kroz smeh, edukuje one koji kad su mogli, nisu hteli, a sad kad hoće – ne mogu.

Ili, pak, mogu.

Samo je bilo potrebno poslušati savete ozbiljnih farmaceuta, s jedne, i Milovana Ilića Minimaksa, Ljubomira Ršumovića, Vladislava Vlahovića i drugih učesnika u globalnom dizanju.

Nije loše prošlo ni izdanje koje je nazvano “Ko je ko u našem humour, satiri i karikaturi”.

Ideju Radivoja Bojičića u svoje delo je sproveo Milovan Vržina, dok se Goran Ratković, kome je pripao rad sa karikaturistima, potpisuje samo kao grafičko-tehnički urednik.

A ideja je bila da na širokom polju srpske satire i karikature, koje je po broju onih koji su ga obradjivali, postalo izrazito široko, “Ošišani jež” udari po sujeti onih koji je trebalo da u ovom izdanju budu zastupljeni.

I zaista, ne zna se da li je i jedna knjiga imala toliko prenumeranata, koliko se njih unapred pretplatilo na “Ko je ko u našem humour, satiri i karikaturi”.

Pošto je obezbedjena materijalna baza, pristupilo se nadgradnji otelotvorenoj u knjizi u kojoj se našlo preko šesto delatnika humora i satire, s tendencijom porasta broja zaposlenih, što je pretilo da ovaj biznis pretvori u delatnost sa najvećim brojem zaposlenih, posle državne administracije.

Isto tako, bio je zanimljiv pokušaj izdavanja “Top presa”.

To je bila revija koja je imala ambicije da okupi takozvane novinarske zvezde na jednom mestu.

Naravno, “Top presu” bi bolje odgovarao naziv “Vašar taštine”, jer trebalo je stati pa gledati s kakvom pakošću jedni na druge gledaju poslenici javne, ali nimalo časne reči.

Za urednika ovog izdanja redakcija “Ošišanog ježa” postavila je pridošlicu Dragutina Karla Minića.

“Top pres” je bio novinarska reprezentacija Srbije i Crne Gore po izboru ovog selektora.

Po njegovom mišljenju, zvezde srpskog novinarstva bili su Predrag Milojević, Jovan Ćirilov, Danijel Šifer, Manojlo Vukotić, Veselin Simonović, Miroslav Lazanski, Mirjana Bobić Mojsilović, Feliks Pašić, Igor Mandić, Toma Džadžić, Zoran Petrović Piroćanac, Vesna Radusinović, Momo Kapor, Vanja Bulić, Biljana Vilimon, Vesna Jugović, Milovan Ilić Minimaks, Dušan Prelević, Slobodan Vuković, Budo Simonović...

U prvom broju nije bilo Aleksandra Tijanića.

Kad je čuo da je medju izabranima i Teodor Andjelić, Tijanić je samo kratko rekao:

-On me je izbacio iz Saveza komunista. S takvim čovekom ne želim da budem u istom glasilu.

Tako je i “Top pres” postao žrtv partijske čistke nekadašnjih najboljih drugova.

Naravno, nezaobilazno je i glasilo “Lupetalo srpsko”.

U tom izdanju, za čiju je naslovnu stranu Dragan Malešević Tapi uradio ilustraciju, objavljene se najstupidnije izjave koje su u se slivale sa srpske političke scene tokom devedesetih.

Kad se pročita šta su sve izgovorili oni koji sebe nezivaju srpskom elitom, ni najvećeg domaćeg idiota ne može da začudi zašto se ovaj narod obreo tamo gde mu je s takvim vodjama i mesto.



“U Jugoslaviji, pre svega u Srbiji, postoji apsolutna sloboda u delovanju svih sredstava informisanja.Najveći broj sredstava informisanja je u privanom sektoru. U naŠoj zemlji ne postoji državna kontrola medija”. (Slobodan Milošević, predsednik SRJ u intervjuu “Politici”).

“Gorivo bi trebalo da poskupi, da bi pojeftinilo”. (Živko Šokolovački, predsednik UO NIS i funkcioner JUL-a).

“Nameravam da se, ako budem ponovo izabran za predsednika stranke, povučem u drugi plan.” (Zoran Djindjić, predsednik DS),

Mi nikada nismo bili, niti smo danas u sukobu sa medjunarodnom zajednicom.” (Ratko Krsmanović, sekretar Direkcije JUL-a.

“Doći će vreme kada će svetski moćnici doći u Beograd i pokloniti se predsedniku Miloševiću i tražiti oproštaj”. (Prof. dr Dragutin Veličković, rector BU).

“Slobodan Milošević predstavlja na neki način jedinu slamku spasa koja se svih ovih godina vila nad medjunarodnom zajednicom”. (Ivica Dačić, portparol SPS).

“Moj sin je prvi muškarac koji me je učinio srećnom”. (Leposava Milićević, ministarka zdravstva i funkcionerka JUL-a).

“Neprijateljska medijska agradija protiv naše zemlje dostigla je neslućene razmere, drska je i agresivna”. (Aleksandar Vučić, minister za informacije Vlade Republike Srbije.

Da je i Jež umeo da živi od fudbala a i sporta uopšte, govori podatak da je redakcija u okviru svog medjunarodnog konkursa za karikaturu “Moj pogled na svet” organizovala takmičenje karikaturista iz čitavog sveta povodom Olimpijade u Sidneju 1996. Povodom svetskog prvenstva u fudbalu, Francuska 1998., na temu “Večiti derbi”, zajedno sa fudbalskim klubovima “Crvena zvezda” i “Partizan”, a povodom Svetskog fudbalskog prvenstva u Nemačkoj 2006. godine sa “Politikom” je objavljeno specijalno izdanje
“Crveni cartoon”.

“Prilikom posete predsedniku Medjunarodnog olimpijskog komiteta, Huanu Antoniu Samaranu, predstavnici našeg Olimpijskog komiteta, uručili su, pored ostalog, knjigu sa karikaturama “Olimpijski humor bez reči”.

Prema mislima i osećanjima Zorna Popovića, pres atašea naše olimpijske delegacije “predsednik Samaran bio je oduševljen naslovnom stranom knjige na kojoj je Beli andjeo iz Mileševe.

E, baš je taj Samaran znao da nam podidje, uz nesebičnu pomoć našeg atašea za štampu i ostalu Gutenbergovu bratiju.

Sa Bracom Vujičićem i njegovom UFA media, organizovan je konkurs na temu “Svetsko fudbalsko prvenstvo u Francuskoj 1998”.

Kada je sastavljan žiri za dodelu nagrada od redakcije je suorganizator tražio da u njegovom sastavu budu ljudi od imena u našem fudbalu.

Kada je zamoljen da udje u žiri, Branko Bulatović, generalni sekretar FSJ pristao je “sa zadovoljstvom”.

Onda je pozvan Velibor Vasović.

Redakciji “Ošišanog ježa” nije bilo poznato da su Branko Bulatović i Velibor Vasović u velikom sukobu.

Dok je sekretarica okretala telefon Velibora Vasovića da ga pozovemo da uđe u sastav žirija, neki mladi spoljni saradnik koji se tu bio slučajno našao, samo je rekao:

-Ako ne uspete da spojite Bulatovića i Vasovića, probajte sa nebom i zemljom. S nebom i zemljom ćete možda i uspeti!

I dok se s druge strane čuo glas Velibora Vasovića, “alo, alo”, uredniku ove akcija polako je ispadala slušalica iz ruku.

Na prvom zasedanju žirija, za predsednika je izabran Branko Bulatović.

A ni od sastavljanja neba i zemlje nije bilo nište, jer “Ošišani jež” ne samo da je imao preča posla, nego se za ovaj posao smatrao potpuno neovlašćenim.

Pristigli eksponati prikazani su u Beogradu, Cetinju i Parizu.

U beogradskom Studentskom kulturnom centru došla je fudbalska elita.

Na Cetinju, u hotelu “Grand” u kojem je za vreme otvaranje izložbe bila i konvencija Demokratske partije socijalista na kojoj je govorio Milo Djukanović, očekivalo se da će predsednik Crne Gore, maker u prolazu zastati maker pored portreta Deja Savićevića.

Ali, on je pored izloženih karikatura prošao ne osvrćući se ni levo ni desno i tako pokazao da ga od sportova interesuje samo košarka, a da na fudbal gleda kao na nešto što nije vredno ni po lule švercovanog duvana.

Zanimljiv je bio rad i na organizaciji medjunarodnog konkursa karikature na temu “Večiti derbi”.

Ovaj konkurs sprovede je pod pokroviteljstvom “delija” i “grobara”, predvodjenih Vladimirom Cvetkoviće i Milošem Marinkovićem, s jedne, i Žarko Zečeviće s druge strane.

Dragan Džajić o svemu pojma nije imao.

Kada je otvorena izložba, ni iz jednog tabora nije pao predlog da se ovaj dogadjaj proglasi manifestacijom visokog rizika i da se u izložbenoj sali pojave uniformisane snage reda, koje će sprečiti eventualne nerede koje bi mogli da izazovu neodgovorni pojedinci koji nemaju nikakve veze sa sportom, nego jednostavno navijaju za “Zvezdu” ili “Partizan”.

Otvaranje izložbe proteklo je u savršenom redu, a huligani su odlučili da sačekaju neku drugu priliku da nekome karaju mamu.

Sa Mihailom Ćurčićem, koji je u Srbiji poznat kao uspešan novinar, a u Danskoj kao više nego uspešan biznismen redakcija je organizovala tri medjunarodna konkursa za karikaturu: jedan na temu “Dunav”, drugi na temu “Balkan”, a treći na temu “Hans Kristijan Andersen, ili kako karikaturisti čitaju Andersenove bajke”.

Prva dva konkursa organizovana su na večne teme, dok je treći upriličen povodom dvesta godina od rodjenja čuvenog pisca bajaka.

Uz izložbu karikatura, Quolitytorus, kompanija MIhaila Ćurčića i “Ošišani jež” izdali su na svijet i knjigu u kojoj je osim eksponata sa izložbe bilo objavljeno i šest Andersenovih bajki i na novosrpskom i starodanskom jeziku.

Osim izložbi sa svog Medjunarodnog konkursa, “Ošišani jež” je privlačio pažnju i drugim egzibicijama.

Jedna od najinteresantnijih izložbi bila je i “Nova vlast u karikatri”, prva manifestacija na kojoj su petooktoborci prikazani na jedan drugi način, a moto izložbe je bio: “NOVU VLAST NE TREBA NAPADATI. OD NJE SE TREBA SAMO BRANITI!”

Pošto je to bilo i vreme raznih protesta, koji su se najviše ispoljavali u svakodnevnom obustavljanju saobraćaja, i redakcija “Ošišanog ježa” se jednoga dana odlučila na takav korak.

Pošto se saobraćaj najčešće obustavljao tako što bi ulice bile zakrčene raznim vozilima, članovi Redakcije su uzeli svoje automobile i preprečili Ulicu Andrićev venac, u kojoj se nalazi sedište predsednika Republike.

Pošto u svom vlasništvu, novinari “Ošišanog ježa” nisu imali ništa bolje, za protest su im poslužili plastični automobili-igračke koji su bili pozajmljeni od dece iz komšiluka.

Na još veći odjek naišao je i čuveni “Ježev” pešački prelaz za poneti.

Pošto su poslanici Skupštine Srbije sve češće bivali “uhvaćeni” kako prelaze glavnu ulicu van pešačkog prelaza, i zbog toga bili predmet napada u štampi, redakcija “Ošišanog jež” se dosetila i sašila crno-beli prelaz koji je pred pripadnicima medija prostrla od jedne do druge strane ulice i tako demonstrirala rešenje kojim se svakom poslaniku omogućava da maker ulicu prelazi u okvirima zakona.



BAJA GANJA

3.000. BROJ JEŽA



Godine 1995. potpisnik ovih redova postao je glavni i odgovorni urednik “Ošišanog ježa”.

Da se odmah zna: to se u “Ošišanom ježu” ne postaje po zasluzi, jer smo već napomenuli da u ovoj redakciji sede samo geniji.

Postaje se po redosledu.

Tako je i potpisnik od objektivnog sudije prešao put do subjektivnog svedoka.

Da sam na mestu čitaoca ovih redova, ja takvom svedoku ne bih verovao.

Zato na ovom metu i prekidam šišanje ježa i to ostavljam sledćećem hroničaru.

Znam samo da će šišanja još biti.

A ni brijanja neće biti manje, po ovoj i svim prilikama.



II DEO



1.Svratište, azil, sigurna ženska kuća

2. Jubileji

3. Doživeti stotu

4. Spomenik čitaocu, Muzej humora i satire, Debela ladovina, Rehabilitacije

5. Medjunarodni jež

6. Moj pogled na svet

8. Anegdote o ježevcima

9. Izdanja

10.Izožbe



JUBILEJI

A ko bi od glavnog urednika subjektivnije mogao da nastavi pisanje ove male povesti?

U jednom trenutku, osvrnuo sam se oko sebe i nisam primetio nikoga.

Do tog trenutka ja pojma nisam imao da kad postaneš glavni urednik lista kakav je “Ošišani jež”, lista koji ne donosi nikakve privilegije, čiji glavni nema pravo na ličnu sekretaricu, vozača ili ne daj Bože – bonuse ostaje sam na svetu.

A kad si na pustom ostrvu zvanom ovaj svet ne preostaje ti ništa drugo nego da u život kročiš kao brodolomac.

Prvo što se od novog glavnog urednika očekuje jeste da organizuje obeležavanje Ježevdana.

Pogotovo, ako se radi o jubilarnom, šezdesetom Ježevdanu.

Ježeva žurka ili invent, kako bi se to danas na srpskom jeziku reklo, započela je tačno u minut do podne, jer je to bio uobičajeni termin u narodu koji kasni i kad je pet do dvanaest.

Obeležavanje jubileja organizovano je u Skupštini grada Beograda, jer je ovo zdanje u to vreme još bilo na raspolaganju lokalnim Srbima, rodjenim Beogradjanima i ostalim gradjanima koji sa njima žive na ušću dveju reka ispod Avale.

Na ceremoniji, na kojoj je Matiji Bećkoviću i Milomiru Djuzi uručeno ordenje “Zlatni jež”, a posmrtno i Miloradu Dobriću, karikaturisti, i Dragoslavu Stojanoviću, jednom od osnivača, o čijoj se tragičnoj sudbini ćutalo, prisutnim gostima osećanje za smeh budili nagradjeni i glumci Pavle Minčić, Rada Djuričin, Jelena Ivaniševiš i Dragoljub Denda.



Matija Bećković:

POSLEDNJE PITANJE



Od pamtiveka do dan-danas

Neka je beda padala na nas.



Gje je kraj izdavanja i prodavanja

Beše pitanje svih pitanja.



Al da je kucnuo i Sudnji čas

Shvatismo tek onda kad svi uglas



Zavapijasmo: “Pošto smo danas?”





Milomir Djukanović

TRAGOM ZVERI



U nedostatku krede, pišite jurom.

Postavite me za suverena, biću vam dobar vazal.

Broj vojnih uniformi odredjuje nivo civilnog društva.

Direktor fabrike kancelarijskog nameštaja, završio je u fioci.



Glavni urednik osetio je potrebu da se prisutnima obrati sledećim proročkim rečenicama:

Dame i gospodo,

Na današnji dan, pre šezdeset godina, u kafani “Ginić”, Poenkareova ulica broj 20, rodio se “Ošiišani jež”.

Za svega šezdeset godina “Ošišanom ježu” je uspelo da predje put od jedne kafane, do Skupštine grada.

To teško uspeva i pojedinim gradskim odbornicima.

Ako ovako nastavi, “Ošišani jež” će osamdesetogodišnjicu dočekati u Saveznoj skupštini.

Tamo posloanici već prave atmosferu za taj nastupajući dogadjaj.

Sedamdesetogodišnjicu i Skupštinu Srbije u kojoj bi ovaj jubilej po logici stvari mogao da bude obeležen, namerno smo preskočili, jer priznajemo da ova skupština bolje radi naš posao.

Kruna svega biće stogodišnjica “Ošišanog ježa”.

Bude li se ova sprdnja, koju s nama prave, nastavila, “Ošišani jež” će svoj vek dočekati u Generalnoj skupštini UN.

Posle toga, može se dogoditi da se u Ujedinjenim nacijama nadju i ostale srpske zemlje.

Dragi “Ježevci” čestitam vam šezdesetogodišnjicu.

Uz želju da “Ošišani jež” doživi i stogodišnjicu!

Uspe li nam to, imali smo se rašta i radjati.

Hvala.

A povodom šezdesetogodišnjice, glavnog urednika pitao je NIN šta misli o tome, a novi glavni urednik je rekao:

“Na šezdesetogodišnjicu “Ošišanog ježa” povodom koje smo se okupili 5.januara u Skupštini grada, n isam siguran da li prisustvujemo rodjendanu ovog našeg najstarijeg humorističkog glasila, ili njegovom opelu. Ovo stanje ni života ni smrti “Ošišanog ježa” traje prilično dugo i smrt bi prevagnula da nema redakcije, prijatelja i saradnika koji se natčovečanskim snagama bore da novine koje su postale pokret i način života održe”.

I pored toga šta je “Ošišani jež” imao više nego dovoljno životnih problema, predavanje bez borbe nije dolazilo u obzir.

“Vodićemo bitku do poslednjeg”, govorili su svi, ali je svaki gledao da ne bude taj poslednji.

IZLOžBE



I tako je put u vidu kozje staze odveo “Ježa” na ulicu.

Kad se tu već našao, “Jež” je odlučio da gradu i svetu, urbi et orbi, pokloni najveću izložbu na svetu.

Od Slavije do Kalemegdana u svakom izlogu našlo se po nekoliko karikatura domaćih i svetskih crtača smeha.

Tako je Beograd postao jedna velika galerija, a potez od Slavije do Kalemegdana izgledao je kao put u u vedru budućnost, a da to nije zvučalo kao otrcana fraza o boljem sutra.

A da bi se osetio dah vedrije budućnosti i u redakciji, ova izložba je otputovala i do Subotice.

U Subotici su vlast delili Jožef Kasa i Slobini socijalisti.

Bile su to dve nepomirljive strane.

Sve dok se tamo nisu pojavili “ježevci” sa svojom najvećom izložbom karikatura na svetu.

I kad su dve nepomirljive strane shvatile da bi od jedne ovakve izložbe mogao da se izvuče poneki politički poen, ratne sekire bile su zakopane.

Umesto ratnih sekira otkopane su lule mira.

A pušilo se i na druge načine.

Suboticu je prekrio vedri duh.

A na otvaranju izložbe, 17. februara 1995. godine, sve je prštalo od suživota, tolerancije i osmaha.



AKCIJE I REAKCIJE

I baš kad bi se nekako našao na razmedji izmedju danas i sutra, u kojem terminu bi se mogao pohvaliti da za tih nekoliko sati ima dovoljno sredstava za preživljavanje, na horizontu “Ježeve” situacije pojavili bi se novi tamni oblaci.

Kao što je recimo hladno, službeno pismo od štampara da zbog nedostatka papira koji je otišao za štampanje izbornih plakata i sličnog propagandnog materijala, sledeći a možda i nekoliko narednih brojeva neće moći, je li, da ugledaju svetlo dana na kraju tunela.

U saopštenju redakcije povodom pisma koje je stiglo od štamparije novosadskog “Dnevnika” iz čijem se sadržaju o razlozima zašto se “Jež” neće pojaviti zrnce istine moglo naći samo izmedju redova, pisalo je:

“Redakcija ne veruje da broj nije izašao zbog tota što je u njemu trebalo da budu objavljeni tekstovi “Pukovniku ima ko da piše”, “Zatvoreno pismo Zoranu Liliću”, “I decu ubijaju, zar ne”, “Kamera pamti, moj Joviću”, “Smit tuži Džona” i drugi, već veruje da nije bilo papira.

E da bi nekako ismejao nestašicu papira kao razlog za nepojavljivanje na kioscima, redakcija je odlučila da naredni broj odštampa na već korišćenoj novinskoj hartiji.

Na starim primercima raznih dnevnih listova, preko već odštampanih stranica izašao je, prvi put posle Gutenberga u svetskom štamparstvu jedinstveni, 2.778 broj “Ošišanog ježa”.

Promocija je održana ispred Spomenika čitaocu novina u beogradskom Pionirskom parku, a sve u znaku podrške kolegama iz “Politike”, “Borbe” i drugih listova.

U to vreme vodila se politička bitka oko podržavljenja “Politike”, a u njenu odbranu stao je i “Jež” javnim saopštenjem koje je glasilo:

“Novinari “Ošišanog ježa” podržavaju pravo novinara “Politike” da drde u svetskom, a ne u državnom listu.

Najgore bi bilo kada bi nam “Politika”, “Crvena zvezda” i košarkaška reprezentacija bili kao i država.

Takve karikature ne bi imale mesta u “Ošišanom ježu””.

Nažalost, nije trebalo čekati dugo da se dogodi najgore.

Posle uspeha koji je “najveća izložba karikatura na svetu” postigla u Beogradu i Subotici, malo smeha i vedrine trebalo je da zapljusne uvek turobni Kragujevac.

Ali, ono što je vredelo za Beograd i Suboticu, nije valjalo za mesto gde će se u goroj budućnosti proizvoditi “punto”.

Neki lokalni birokrata, a u čijoj je nadležnosti bila kultura, odlučio je da sa ovom izložbom postupi tako, da ne bude nikakvih problema.

A njet vistavka, njet problem!

Нема коментара:

Постави коментар